Za jednog filmofila kao što sam ja, kao da nema dovoljno kvalitetnih filmova horor žanra. Moju potrebu da na nekom katarzičnom nivuo proživim osećaj racionalnog straha ja na kraju uspelo da zadovoljni igranje video igrice. Naravno govorim o Sajlent Hilu.
Nakon dugogodišnjeg razmišljanje na temu ,,šta zapravo očekujem od dobrog horora" i nakon gledanja preko hiljadu naslova (po slobodnoj proceni) shvatio sam da je pravi dobar horor onaj koji je štedljiv na krvlju i specijalnim efektima. Takvi filmovi se bave psihologijom glavnog lika. Za jednog scenaristu to znači da je potrebno mnogo više vremena i istraživanja da bi lik kojeg gradi bio potpun. Proljevanje krvi i odsecanje delova tela nije strašno, to je samo odvratno. Poput ,,Hostela", na primer. Pogledavši mnoge naslove iz devedesetih i osamdesetih, moje istraživanje žanra se polako približavalo prvom zvaničnom (i sačuvanom) horor filmu ,,Kabinet doktora Kaligarija". Na putu kroz vreme, unazad, naleteo sam na razne filmove B-produkcije, te i neke filmove koji kritičari stavljaju na listu filmova koje obavezno treba pogledati. Recimo ,,The Others" i njemu veoma sličan ,,The Innocents" (sličnost čak ide do izgleda plakata). Psihološki horor koji publiku plaši zvučnim efektima i sporim dugačkim scenama koje vešto dižu tenziju do samog kraja. Oba filma, interesanta zbog svojih raspleta, su u meni probudili taj osećaj koji očekujem od žanra. Nekoliko dana nakon gledanja, taj osećaj bi ostajao.
Ali zašto?
Tokom ta dva sata filma upoznaš likove, pratiš ih, pokušavaš da ih razumeš dok ne kreneš da se postavljaš na njihovo mesto. Razmišljajući o tome šta bi ti uradio da si na njihovom mesti i poredeći sebe sa njima, dolaziš na taj način do poistovećivanja. Normalno, moj sledeći korak je bio igranje video igrice u kojoj sâm mogu da se slobodno krećem kroz virtuelni prostor i posebna stvar kod Sajlent Hila je to da odluke koje donosiš tokom igrice posle dovode do različitih krajeva. Sajlent Hil 5. deo, koji sam ja igrao, ima čak 5 različita završetka.
Igricu sam počeo da igram pre par godina, na žalost, nisam imao dovoljno dobar kompjuter da bih mogao da igram na svom, s toga sam igricu instalirao na cimerkinom, novom kompjuteru. Nisam je mnogo prešao, te sam baš nedavno uzeo da je igram na laptopu koji sam kupio i koji naravno može da ispuni hardverske potrebe koje Sajlent Hil iz 2008. ima. Tokom igranja sam čak uspeo da oživim neke pozitivne emocije koje sam imao u tom periodu igranja ove igrice pre par godina. Sada, igravši je po drugi put sa ciljem da je pod svaku cenu odigram do kraja, na te emocije sam dodao nove te mogu konačno da kažem da je moja glad za savršenim nerealnim horor iskustvom zasićena.
Nastavio sam da ju igram na jesen 2012. godine, otprilike tu blizu izlaska drugog albuma grupe The XX ,,Coexist" koji se savršeno uklopio ne samo po muzici već i po tekstu svih pesama koje u sebi nose motive slične emocijama i problemima sa kojim se Aleks, protagonista Sajlent Hila, suočava.
Odlaženje u virtuelni izmišljeni grad je na nekom nivou bio moj beg od stvarnosti. Iz horora života u virtuelnu realnost. Isključenje iz jednog, uključenje u drugo. Biti Nemanja, biti Aleks.
Na pola puta do kraja, počeo sam da koristim ,,walkthrough" (nemojte da me mrzite) u obliku teksta koji je napisao neki lik. Kroz tekst je objasio svašta nešto, ubacio interestante informacije kao i naglasio šta treba izbeći jer igrica ima bagove te se često zapuca. Tokom igranja sam u pauzama odlazio na sajt na kom je objašnjeno bukvalno sve iz svih igara. Najviše me je interesovao razvoj i interpretacija čudovišta na koje Aleks naleće. Tu sam se baš prijatno iznenadio, jer sve nadprirodno u Sajlent Hilu je u stvari fizička manifestacija emocija glavnog lika. Ali me je to mnogo oduševilo jer se u istraživanju horora nisam često susretao sa tako nečim. Jedino mi pada na pamet ,,The Brood" Dejvida Kronenberga koji lično ubrajam u jedan od najboljih i omiljenih mi filmova ikada. Takođe zanimljiva činjenica je to da je na pravljenje petog dela ove igrice uticao film koji je u međuvremenu izašao, koji me nimalo nije razočarao. Ne marim što stvarno dugo traje. Čitao sam kritike, mnogi su mu zamerili to što ima besmisleno duga tumaranja po magli, dugačke šetnje baš kao i u igrici. Vizuelno su film i peti deo igrice mnogo slični.
Igrica Sajlent Hil se pre svega oslanja na taj horor efekat koji mi je poznat iz filmova koje sam naveo. Trčiš kroz puste, mračne, maglovite ulice, čuješ samo odjek svojih stopa. Nosiš mini radio sa sobom koji počne da šušti kako se približavaš nekom čudovištu koje ni ne vidiš, ili još strašnije, ono se tebi približava. Čuješ neke zvukove, u tvojoj skoncentrisanoj tišini trgneš se, puls ti skoči, osećaš strah, pokušavaš da se smiriš. U tome je poenta. Pratiš priču, zalaziš dublje i dublje u jedan nepoznat i mračan svet, otkrivaš da nisi toliko nevin. Donosiš teške odluke da li da nekoga ubiješ i poštediš ga muka i slično.
Ne bih da pišem više o tome šta se u petom delu zaista dešava. Koga interesuje, može da pročita na vikipediji ili pogleda na jutjubu "gameplay". Neko je posvetio ceo kanal Sajlent Hilu, tako da možete da vidite na šta to liči i da bez igranja prođete kroz celu igricu. Trajanje igrice i radnje se procenju na nekih 10 sati, ukoliko čovek ne luta i ne gubi mnogo vremena na rešavanje zagonetki. U krajnjem slučaju, igrajte Sajlent Hil. Toplo Vam ga preporučujem.
Nakon dugogodišnjeg razmišljanje na temu ,,šta zapravo očekujem od dobrog horora" i nakon gledanja preko hiljadu naslova (po slobodnoj proceni) shvatio sam da je pravi dobar horor onaj koji je štedljiv na krvlju i specijalnim efektima. Takvi filmovi se bave psihologijom glavnog lika. Za jednog scenaristu to znači da je potrebno mnogo više vremena i istraživanja da bi lik kojeg gradi bio potpun. Proljevanje krvi i odsecanje delova tela nije strašno, to je samo odvratno. Poput ,,Hostela", na primer. Pogledavši mnoge naslove iz devedesetih i osamdesetih, moje istraživanje žanra se polako približavalo prvom zvaničnom (i sačuvanom) horor filmu ,,Kabinet doktora Kaligarija". Na putu kroz vreme, unazad, naleteo sam na razne filmove B-produkcije, te i neke filmove koji kritičari stavljaju na listu filmova koje obavezno treba pogledati. Recimo ,,The Others" i njemu veoma sličan ,,The Innocents" (sličnost čak ide do izgleda plakata). Psihološki horor koji publiku plaši zvučnim efektima i sporim dugačkim scenama koje vešto dižu tenziju do samog kraja. Oba filma, interesanta zbog svojih raspleta, su u meni probudili taj osećaj koji očekujem od žanra. Nekoliko dana nakon gledanja, taj osećaj bi ostajao.
Ali zašto?
Tokom ta dva sata filma upoznaš likove, pratiš ih, pokušavaš da ih razumeš dok ne kreneš da se postavljaš na njihovo mesto. Razmišljajući o tome šta bi ti uradio da si na njihovom mesti i poredeći sebe sa njima, dolaziš na taj način do poistovećivanja. Normalno, moj sledeći korak je bio igranje video igrice u kojoj sâm mogu da se slobodno krećem kroz virtuelni prostor i posebna stvar kod Sajlent Hila je to da odluke koje donosiš tokom igrice posle dovode do različitih krajeva. Sajlent Hil 5. deo, koji sam ja igrao, ima čak 5 različita završetka.
Igricu sam počeo da igram pre par godina, na žalost, nisam imao dovoljno dobar kompjuter da bih mogao da igram na svom, s toga sam igricu instalirao na cimerkinom, novom kompjuteru. Nisam je mnogo prešao, te sam baš nedavno uzeo da je igram na laptopu koji sam kupio i koji naravno može da ispuni hardverske potrebe koje Sajlent Hil iz 2008. ima. Tokom igranja sam čak uspeo da oživim neke pozitivne emocije koje sam imao u tom periodu igranja ove igrice pre par godina. Sada, igravši je po drugi put sa ciljem da je pod svaku cenu odigram do kraja, na te emocije sam dodao nove te mogu konačno da kažem da je moja glad za savršenim nerealnim horor iskustvom zasićena.
Nastavio sam da ju igram na jesen 2012. godine, otprilike tu blizu izlaska drugog albuma grupe The XX ,,Coexist" koji se savršeno uklopio ne samo po muzici već i po tekstu svih pesama koje u sebi nose motive slične emocijama i problemima sa kojim se Aleks, protagonista Sajlent Hila, suočava.
Odlaženje u virtuelni izmišljeni grad je na nekom nivou bio moj beg od stvarnosti. Iz horora života u virtuelnu realnost. Isključenje iz jednog, uključenje u drugo. Biti Nemanja, biti Aleks.
Na pola puta do kraja, počeo sam da koristim ,,walkthrough" (nemojte da me mrzite) u obliku teksta koji je napisao neki lik. Kroz tekst je objasio svašta nešto, ubacio interestante informacije kao i naglasio šta treba izbeći jer igrica ima bagove te se često zapuca. Tokom igranja sam u pauzama odlazio na sajt na kom je objašnjeno bukvalno sve iz svih igara. Najviše me je interesovao razvoj i interpretacija čudovišta na koje Aleks naleće. Tu sam se baš prijatno iznenadio, jer sve nadprirodno u Sajlent Hilu je u stvari fizička manifestacija emocija glavnog lika. Ali me je to mnogo oduševilo jer se u istraživanju horora nisam često susretao sa tako nečim. Jedino mi pada na pamet ,,The Brood" Dejvida Kronenberga koji lično ubrajam u jedan od najboljih i omiljenih mi filmova ikada. Takođe zanimljiva činjenica je to da je na pravljenje petog dela ove igrice uticao film koji je u međuvremenu izašao, koji me nimalo nije razočarao. Ne marim što stvarno dugo traje. Čitao sam kritike, mnogi su mu zamerili to što ima besmisleno duga tumaranja po magli, dugačke šetnje baš kao i u igrici. Vizuelno su film i peti deo igrice mnogo slični.
Igrica Sajlent Hil se pre svega oslanja na taj horor efekat koji mi je poznat iz filmova koje sam naveo. Trčiš kroz puste, mračne, maglovite ulice, čuješ samo odjek svojih stopa. Nosiš mini radio sa sobom koji počne da šušti kako se približavaš nekom čudovištu koje ni ne vidiš, ili još strašnije, ono se tebi približava. Čuješ neke zvukove, u tvojoj skoncentrisanoj tišini trgneš se, puls ti skoči, osećaš strah, pokušavaš da se smiriš. U tome je poenta. Pratiš priču, zalaziš dublje i dublje u jedan nepoznat i mračan svet, otkrivaš da nisi toliko nevin. Donosiš teške odluke da li da nekoga ubiješ i poštediš ga muka i slično.
Ne bih da pišem više o tome šta se u petom delu zaista dešava. Koga interesuje, može da pročita na vikipediji ili pogleda na jutjubu "gameplay". Neko je posvetio ceo kanal Sajlent Hilu, tako da možete da vidite na šta to liči i da bez igranja prođete kroz celu igricu. Trajanje igrice i radnje se procenju na nekih 10 sati, ukoliko čovek ne luta i ne gubi mnogo vremena na rešavanje zagonetki. U krajnjem slučaju, igrajte Sajlent Hil. Toplo Vam ga preporučujem.
Нема коментара:
Постави коментар